S razvojem neurologije i pridruženih znanosti, razvija se i način na koji promatramo određene poremećaje i poteškoće u učenju. 80e je obilježila borba da se ADHD prizna kao poremećaj, tj. stvarni, a ne umišljeni problem, 90ih smo radili na pronalasku najboljih metoda i načina rada s djecom s poteškoćama u učenju i razvoju, dok su 2000e donijele određenu reformu u samom pogledu na poremećaje i poteškoće u učenju tipa ADHD, spektar autizma, disleksija, disgrafija, diskalkulija i ostali. 2000e je obilježio i napredak u razumijevanju spektra autizma, micanja stigme i većeg razumijevanja prema osobama s određenim poteškoćama. Trenutno je vodeći “trend” promatranja poremećaja i poteškoća tog tipa upravo – neurorazličitost. Sam pojam ističe da je biološka različitost prirodna, stoga je i neurološka različitost prirodna. Ideja je da se poremećaji tipa ADHD, spektar autizma i ostali prestanu promatrati kao bolest koja se liječi i počnu promatrati kao prirodna neurološka razlika. Glavni strah kod prihvaćanja neurorazličitosti je taj da će tretmani, terapije i oblici podrške biti uskraćeni. Ipak, neurorazličitost ne negira potrebu za tretmanima i oblicima podrške, već promovira prihvaćanje neuroloških razlika, inkluziju i obrazovanje osoba bez poteškoća i poremećaja. Ovim radom nadam se potaknuti i vas upravo na to. Velika je razlika kažete li djetetu (čovjeku) da ima poremećaj, i da ima neurorazličitost – za koju mu treba određena podrška i tretmani, no – da je njegov um, i on sam zdrav, te da ima specifičan način razmišljanja koji ima velikih prednosti. Mnogi poslodavci tipa Google, Amazon i ostali zapošljavaju ljude s neurorazličitošću upravo zbog specifičnog načina razmišljanja. Hrvatska je tek u povojima otkrivanja i prihvaćanja neurorazličitosti, no s radovima poput ovih smo na dobrom putu. Pozivam vas da mi se pridružite u otkrivanju, prihvaćanju i slavljenju neurorazličitosti.
Jednostavno govoreći, neurorazličitost se opisuje kao ‘osnovni aspekt prirodnih razlika unutar određene vrste’. Također se naziva i “varijacijom u ljudskom mozgu u pogledu društvenosti, učenja, pažnje, raspoloženja i drugih mentalnih funkcija”.
Sam pojam “neurorazličitost” prva je opisala australska sociologinja Judy Singer još 1990ih, koja je i sama unutar spektra autizma. Ona ističe upravo to – neurološka raznolikost je jednako prirodna kao i biološka raznolikost. Od tada, ovaj pojam i pokret sve više dobiva na snazi unutar neurorazličite zajednice. Doktor Nick Walker, znanstvenik i govornik, neurorazličitost opisuje kao ‘raznolikost ljudskog mozga i uma’, što je sažeti način za opisivanje onoga o čemu govorimo. Prema dr. Nicku Walkeru, “Svi smo mi neurološki raznolike vrste: ogromne urođene razlike među pojedinim ljudskim tijelima protežu se do našeg mozga koji se međusobno razlikuju poput otisaka prstiju”. Kaže: “ideja da postoji jedan “normalan“ ili “zdrav” mozak ne vrijedi više od ideje da postoji jedna “normalna“ ili “ispravna” rasa, spol ili kultura.”
Neurorazličitost je ubrzo postala glavnom teorijom u pokretu za prava osoba s invaliditetom. Zagovornici neurorazličitosti osuđuju oblikovanje autizma, ADHD-a, disleksije i drugih neurorazvojnih poremećaja kao potrebu medicinske intervencije kako bi ih se “izliječilo” ili “popravilo”. Umjesto toga promiču sustav podrške – usluge usmjerene na uključivanje, smještaj, komunikacijske i pomoćne tehnologije, profesionalno osposobljavanje, i podrška za neovisan život. Namjera je da pojedinci dobivaju potporu koja poštuje autentične oblike ljudske raznolikosti, samoizražavanja i bivanja, umjesto liječenja koje ih prisiljava da usvoje normativne ideje o normalnosti ili da se prilagode kliničkom idealu. Zagovornici neurorazličitosti nastoje re-konceptualizirati autizam i srodna stanja u društvu sljedećim mjerama:
Studija iz 2009. izdvojila je 27 učenika (s autizmom, disleksijom, poremećajem razvojne koordinacije, ADHD-om i moždanim udarom) u dvije kategorije samodoživljaja:
Otkrili su da, iako su svi učenici izvijestili o jednako teškoj školskoj karijeri koja uključuje isključenje, zlostavljanje i maltretiranje, oni koji su to gledali kroz sustav “neurološke različitosti” (41%) pokazali su više akademsko samopoštovanje i povjerenje u svoje sposobnosti, a mnogi (73%) su izrazili značajne ambicije u karijeri s pozitivnim i jasnim ciljevima. Mnogi od ovih studenata izvijestili su stjecanje ovog pogleda na sebe kroz kontakt sa zagovornicima neurorazličitosti u mrežnim grupama za podršku. Internetsko istraživanje iz 2013., kojemu je cilj bilo procijeniti koncept autizma i neurorazličitosti, pokazalo je da – „koncept autizma s nedostatkom razlike” sugerira važnost iskorištavanja autističnih osobina na razvojno korisne načine, nadilazeći lažnu dihotomiju između slavljenja razlika i ublažavanja deficita. Zagovornici neurorazličitosti ističu da neurorazličiti ljudi, pored svojih deficita, često imaju i iznimne sposobnosti poput hiperfokusa i ostalih. Autistične osobe mogu imati iznimno pamćenje i druge vještine koje neurotipične osobe nemaju. U autističnoj populaciji, čak i oni bez “posebnih” vještina imaju veću vjerojatnost da posjeduju iznimno znanje ili sposobnosti u uskim domenama, u usporedbi s općom populacijom. Ova teza se, uz modifikacije, može primijeniti i na ostale neurorazličitosti.
Ipak, i unutar pokreta neurorazličitosti postoji određena kontroverza. Ona se uglavnom temelji na sljedeće tri stavke:
Postoji (realan) strah kako bi promjena jezika iz trenutne nomenklature onemogućila neurorazličite osobe da ostvare pravo na terapiju, podršku i lijekove koji su im potrebni. Taj strah zasnovan je (posebice kod ADHD-a) na dugogodišnjoj borbi da određeno stanje (ADHD) bude priznato kod pojedinaca, a ne rezultat odgoja ili drugih vanjskih faktora. Protivnici neurorazličitosti ističu upravo to kao glavni razlog zašto neurorazličitost ne može biti prihvaćena u službenoj nomenklaturi. Također, mnogi znanstvenici ističu kako je pojam “neurorazličitost” preširok, te da neurorazličitost nebi smjela uključivati pojedince kod kojih je određeni poremećaj toliko jako izražen da te pojedince onemogućuje u samostalnom životu.
Pod “kišobran” neurorazličitosti (popularan engleski termin – neurodiversity umbrella) spadaju sljedeće neurorazličitosti:
Svaka od ovih neurazlika ima svoje specifičnosti i “stupnjeve” – tj. koliko određena neurorazlika pojedincu otežava svakodnevno funkcioniranje. Kako bismo ispravno promatrali ove neurorazlike u obzir se treba uzeti nekoliko faktora:
Kognitivne funkcije mozga su, kroz podražaje koje obrađuju, odgovorne za sveopće funkcioniranje pojedinca. Obzirom o kojim neurorazlikama pričamo, pozabaviti ćemo se sljedećim kognitivnim funkcijama:
Gore spomenute neurorazličitosti imaju poremećaj jedne ili više kognitivnih funkcija. Ipak, pokret neurorazličitosti ističe da čak niti to što mi nazivamo “poremećajem kongitivnih funkcija” tipa kod ADHD-a poremećaj pamćenja i pozornosti – nije poremećaj već prirodna neurološka razlika, koja obuhvaća i kognitivne funkcije (ideja za razmišljanje).
Promatrali to kroz prizmu neurorazličitosti, ili poremećaja – ukoliko jedna od kognitivnih sposobnosti ne funkcionira dovoljno dobro da bi zadovoljila sveopće funkcioniranje pojedinca u društvu – ta osoba imati će problema u svom svakodnevnom životu. Jednako tako, blagi kognitivni poremećaj, je veoma raznovrstan, te često koegzistira s drugim sistemnim, neurološkim i psihijatrijskim bolestima koji uzrokuju kognitivni poremećaj (npr. depresija, anksioznost). Ovisno o stupnju neurorazličitosti, osobe će imati više ili manje problema u svakodnevnim zadacima, kao i u zahtjevnijim radnjama.
Gotovo sve spomenute neurorazličitosti će imati problema s ovom kognitivnim funkcijom, u većoj ili manjoj mjeri, na ovaj ili onaj način. “Predvodnik” u poteškoćama s kratkoročnim ili dugoročnim pamćenjem dugo je godina bio upravo ADHD. Ipak, boljom dijagnostikom nova istraživanja pokazuju da će pojedinci unutar spektra autizma pokazivati jednake poteškoće s pamćenjem kao i kod ADHD-a. Također, često se koristi izraz da ADHD nema poremećaj pamćenja, već “selektivno pamćenje”. Taj izraz možemo upotrijebiti za većinu neurorazličitosti. Jednako tako, ova kognitivna funkcija povezana je sa stilom/načinom na koji određeni pojedinac obrađuje informacije i uči. Primijećeni su posebni obrasci pamćenja i kod osoba s disleksijom i disnomijom.
Pozornost/pažnja je sljedeća kognitivna funkcija najčešće povezana s ADHD-om, u tolikoj mjeri da se taj poremećaj i zove poremećaj pažnje, između ostaloga. Kao i kod pamćenja, i kod ove kognitivne funkcije kod ADHD-a se u novije koristi izraz “selektivna pažnja”. Kod intelektualne invalidnosti, stanja mentalnog zdravlja (i ponekad disleksije) do smanjene pažnje dolazi iz drugih razloga nego što je to kod ADHD-a i spektra autizma. Osoba s intelektualnom invalidnošću, stanjem mentalnog zdravlja (i ponekad disleksijom) – se često umori u situacijama gdje je potrebna duža pažnja/fokus ili pozornost. Kod osobe s disleksijom, taj umor može se umanjiti upotrebom adekvatnih metoda.
Kognitivna sposobnost logičkog zaključivanja i rasuđivanja smanjena je kod ADHD-a, spektra autizma i stanja mentalnog zdravlja, kao i kod intelektualne invalidnosti. Kod svake od navedenih neurorazličitosti do problema s logičkim zaključivanjem i rasuđivanjem dolazi iz drugih razloga. Kod ADHD-a uzrok je impulzivnost koja utječe na logičko zaključivanje i rasuđivanje. Kod spektra autizma to je određena “plošnost”, gdje se laički često kaže da autistična osoba ne razumije sarkazam, socijalne situacije i očekivanja unutar tih socijalnih situacija. Mada, autistične osobe su iznimno logične, i vole empirijska razmišljanja, korake i metode zaključivanja – jedino što će oni doći do drugačijeg zaključka od većine. Stanja mentalnog zdravlja mogu u velikoj mjeri imati narušenu ovu kognitivnu funkciju; shizofrenija (posebice teži slučajevi) je jedan od primjera. Zbog čestih halucinacija, zabluda, iluzija, deluzija i ostaloga – osobi je teško razlučiti što je logično i stvarno – tj.doći će do pogrešnog zaključka jer mozak drugačije analizira podražaje iz okoline.
Kognitivna funkcija koja će “probleme” izazvati kod gotovo svih neurorazličitosti, no na različit način. Kod ADHD-a do poteškoća s brzinom obrade informacija dolazi zbog problema u prije spomenutoj kognitivnoj funkciji – pažnjom. Ovdje je jako zanimljivo što će ljudi s ADHD-om zapravo puno brže obraditi informacije i podražaje iz okoline, no kada primorani obraditi informacije koje ne smatraju zanimljivima, ili koje ih opterećuju, pokazati će se problemi s ovom kognitivnom funkcijom. Isto vrijedi i za spektar autizma. Plošnost razmišljanja, ali i činjenica da će na temelju svog “logičkog razmišljanja” često doći do krive odluke produžuje, tj. smanjuje brzinu obrade informacija. Kod spektra autizma, ali i ostalih neurorazličitosti do smanjenja brzine obrade informacija dolazi iz tri razloga: 1.nerazumijevanje predočenih informacija, 2.emotivne reakcije, 3.nezainteresiranost. Emotivne reakcije često će onemogućiti ispravno i “brzo” obrađivanje informacija. To je posebice vidljivo kod stanja mentalnog zdravlja poput shizofrenije, bipolarnosti i opsesivno-kompuzivnog poremećaja.
Za razliku od prijašnjih kognitivnih funkcija, ovo je jedna od funkcija s kojom ADHD i spektar autizma primarno neće imati problema. Kod obe neurorazličitosti može doći do poteškoća u obradi informacija zbog nedostatka pažnje. Većina osoba s ADHD-om i autizmom, jako dobro reagira na vizualne i zvučne podražaje – do te mjere da se to savjetuje kao jedna od glavnim metoda prilikom poduke. Ipak – niti to nije garancija – ukoliko su vizualni i zvučni podražaji “dosadni” – njihova obrada će biti smanjena, ili će čak potpuno izostati. Disleksija, disgrafija, diskalkulija, dispraksija i disnomija će imati poteškoće u izvršnom radu ove kognitivne funkcije, jednako kao i stanja mentalnog zdravlja – no iz različitih razloga. Stanja mentalnog zdravlja će imati više problema sa ispravnom interpretacijom vizualnih i zvučnih informacija na emocionalnoj razini, dok će disleksija, disgrafija i ostali imati probleme s ispravnom interpretacijom na “fizičkoj” razini, da se tako izrazimo.
Kognitivna funkcija s kojom sve neurorazličitosti imaju poteškoća. Često je da, zapravo gotovo sve osobe s ADHD-om, autizmom, disleksijom, disgrafijom i tako dalje, u ranoj dobi imaju uputnice za logopeda. Iako kasnije mogu imati širok vokabular, većina neurorazličitosti će imati poteškoća u verbaliziranju i obradi jezika i govora.
Čak i ako navedene poremećaje promatramo kroz prizmu neurorazličitosti; ako navedene oscilacije u kognitivnom funkcioniranju promatramo kroz prizmu prirodne neurološke razlike – to ne znači da pojedincima nećemo pružiti podršku, tretmane i metode rada prikladne njima i njihovim potrebama.
Kao što su preporuke doktora da se fizičko tijelo (mišići) vježba nekoliko puta tjedno za sveopće bolje funkcioniranje pojedinca, jednako tako se i kognitivne sposobnosti mogu (i trebaju) vježbati. Potvrdu da je to uopće moguće – dobivamo kroz brojna istraživanja proteklih par godina.
Play Attention sustav učenja služi upravo tomu. Na ispravan, jednostavan i neinvanzivan način vježba spomenute kognitivne sposobnosti. Play Attention u početku nisu koristili neurorazličiti ljudi, već neurotipični ljudi (koji nisu imali problema u svakodnevnom funkcioniranju, da se tako izrazimo) koji su htjeli poboljšati svoje kognitivne sposobnosti zbog karaktera posla. S vremenom se došlo do zaključka kako ovaj sustav učenja odgovara i neurorazličitim ljudima, te da su rezultati vidljivi u gotovo 100% osoba nakon određenog broja tretmana, ukoliko provedeni na ispravan način; te su Play Attention tretmani postali službena preporuka psihologa ljudima s gore navedenim neurorazličitostima. Ovaj sustav učenja ima svoja pravila koja se trebaju primijeniti u radu, i slijediti kako bi došlo do poboljšanja kognitivnih sposobnosti. Svaka od igrica stavlja fokus na određenu kognitivnu funkciju, no – svaka igrica u isto vrijeme vježba i druge kognitivne funkcije. Na jednostavan način, osoba u “fizičkom svijetu” vidi djelovanje svoje kognitivne funkcije, rezultate tog djelovanja, ali i nauči prepoznati kakav je to osjećaj kada određena kognitivna funkcija obnaša svoju “dužnost” na ispravan način.
Play Attention sustav učenja trenutno je jedan od najjednostavnijih i najefektivnijih načina treniranja, uvježbavanja i osvještavanja rada kognitivnih funkcija.