Posljednjih 5 godina u Hrvatskoj se počela formirati skupina ljudi u dobi od 20. do 45.godina koja po prvi put dobiva dijagnozu neke od neurorazličitosti. Najčešće se dijagnosticira ADHD, disleksija, diskalkulija, disgrafija, spektar autizma, ili kombinacija navedenih.
Navedena skupina počela se formirati uglavnom iz dva razloga:
Često se događa da osoba “surfajući” naleti na članke koji opisuju navedene neurorazličitosti, te se pronađe u više od 80% simptoma. Nakon što se prepoznala u simptomima, zbog bolje razvijenosti stručnog kadra, osoba uglavnom kontaktira neku od ustanova za dijagnostiku gdje joj se sumnje potvrđuju (ili opovrgavaju).
U slučaju da odrasla osoba dobije dijagnozu neke od neurorazličitosti, pojavljuju se dva glavna osjećaja. Prvi je zapravo dosta često osjećaj olakšanja. To su osobe koje su kroz djetinjstvo i formalo obrazovanje često nailazile na nerazumijevanje i osudu te su se osjećale manje vrijedno, glupo, smotano, blesavo, nesposobno i tako dalje. Mnogi od simptoma neurorazličitosti nastavljaju se i u odrasloj dobi. Stoga je prva reakcija osobe upravo ta – olakšanje jer nije glupa, ima disleksiju i zbog toga nikada nije dobro naučila čitati. Kako nije bila izložena adekvatnim pristupom i metodama rada, logično da to nikada nije mogla niti svladati.
Drugi osjećaj je pitanje – što sada? Iako se većina simptoma “ublažava” tokom života i u odrasloj dobi – to se događa samo iz razloga jer osoba nauči kako, nesvjesno, pomoći sama sebi. Ta pomoć često je autodestruktivna, posebice u slučajevima spektra autizma, no omogućuje osobi da više manje uspješno funkcionira u društvu i ispunjava svoje obveze. Ipak, ostaju nemir, nemogućnost organiziranja svakodnevice, zadržavanja posla, ostvarivanja zdravih i stabilnih odnosa i tako dalje.
Neurorazličitost ne može se izliječiti, niti bi to trebalo pokušavati. No, iako na prvi pogled uspješne, i odrasle osobe s neurorazličitošću trebaju razne oblike podrške – kroz tretmane, terapiju, implementaciju metoda i pristupa rada na poslu, fakultetu ili organiziranju svakodnevice.
I tu dolazimo do sljedećeg problema. Posljednjih nekoliko godina, podrška za djecu s neurorazličitošću zaista se razvila, te Hrvatska ne zaostaje puno za drugim europskim zemljama. No, kada pričamo o odraslima, to nažalost nije tako. Odrasle osobe često su prepuštene same sebi; poslodavci neurorazličitost ne uzimaju u obzir, štoviše, uzimaju ju u obzir – ali kao razlog za otkaz, ustanove visokog obrazovanja ne nude niti implementiraju metode prikladne za ljude s neurorazličitošću, te obitelj i okolina često jednostavno ne razumije.
1.Psihoterapija
Psihoterapija je jedan od najstarijih oblika pomoći osobama koje žele raditi na svom mentalnom zdravlju. Ova opcija svakako je preporuka za svaku osobu koja u svojoj odrasloj dobije dijagnozu. Proces prihvaćanja, ali i upoznavanja vlastite neurorazličitosti ponekad je iznimno težak i razgovor uvelike pomaže. Prednost današnjice je ta što se razgovor lako može organizirati preko nekog od online alata, te dosta hrvatskih psihoterapeuta koristi tu metodu rada.
2. Mindfulness
Mindfulness je vrlo popularna i efikasna vještina posljednjih nekoliko godina. Mindfulness se može prakticirati pomoću biofeedback tehnologije, ili kroz mentalne vježbe. Najbolje od svega je što ju možete prakticirati za nula kuna (ukoliko izaberete mentalne vježbe), i unutar vlastitog doma. Postoje mnogi tutorial-i na Youtube-u koji mogu pomoći za prvih par puta.
3. Play Attention tretmani
Play Attention je sustav učenja kroz biofeedback tehnologiju. Upravo ova tehnologija je posljednjih 10 godina vodeći oblik tretmana kod različitih neurorazličitosti za djecu. Kroz ovaj sustav učenja, pojedinac doslovno trenira svoje kognitivne sposobnosti – upravo ono na čemu većina ljudi s ADHD-om i ostalim neurorazličitostima treba poraditi, i savladati.
Rezultat toga je da osoba lakše organizira svoju svakodnevicu, i u poslovnom i u privatnom životu. Postoji nekoliko ustanova, udruga i centara koji se mogu kontaktirati za ovaj oblik tretmana i podrške
4. Rad s trenerom
Ovaj vid podrške tek dolazi u Hrvatsku, a vrlo je popularan u Kanadi i SAD-u, kao i u nekim europskim zemljama poput Danske. Trener (doslovni prijevod engleske riječi “coach”) je osoba koja je često edukacijski rehabilitator, osoba s neurorazličitošću, psihoterapeut i slično, te se dodatno educirala za ovaj oblik vida. On je nešto poput tretnera u teretani, samo što on osobama s neurorazličitošću pruža svakodnevnu podršku unutar koje se objedinjuje psihoterapija, vježba kognitivnih vještina, mindfulness-a, i zapravo – učenja osobe koja ima neurorazličitost koje metode koristiti kako bi na kraju mogla pomoći sama sebi.
5. Samoopažanje
Samoopažanje je vještina izuzetno bitna za svaku odraslu osobu s neurorazličitošću, pogotovo osobu koja je tek u odrasloj dobi dobila dijagnozu. Metoda koja funkcionira za jednu osobu s, npr. ADHD-om, neće funkcionirati za drugu osobu s istom dijagnozom. Jako je bitno razumijeti u kojim trenucima se kako osjećamo i zašto. Ova vještina korisna je svim pojedincima, no osobe s neurorazličitošću imati će iznimno velike rezultate od svjesnog treniranja samoopažanja.
Imati neurorazličitost nije bolest, no jest “različitost”, kao što samo ime kaže. Iznimno je bitno nastaviti informirati društvo o različitim neurorazličitostima, ali i same osobe koje imaju ADHD, disleksiju, disgrafiju, diskalkuliju, spektar autizma ili neku od kombinacija navedenoga. Bitno je rušiti stereotipe i širiti nove metode, pristupe, kao i nova saznanja o tome što svaka pojedina neurorazličitost je, ili nije.
Možete nas kontaktirati putem kontakt forme ili na navedeni kontakt za sve dodatne informacije.